Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica, hram fudbala, međutim Željo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Željo je svoje utakmice igrao na stadionu 6. April koji se nalazio na Čengić vili. Na tom stadionu je Željezničar igrao svoje prvoligaške utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmičio u Prvoj ligi tadašnje Jugoslavije. 1953. godine izgrađena je Grbavica (Dolina ćupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je ušla legendu. 13. septembra otvorena je Grbavica i Željo je pobijedio ekipu Šibenika sa 4:1. Stadion se počeo graditi 1949. godine predanim dobrovoljnim radom članova RSD Željezničar. U početku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976. godine, u međuvremenu Željo je svoje utakmice igrao na Koševu. Onda je došao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio poprište žestokih sukoba. Reintegracijom Sarajeva i mi smo došli u posjed svog stadiona. Zvanično je otvoren 2. maja 1996. godine, kada su Željo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalištem. Treba napomenuti da je Željo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takođe više ne postoji. Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobođenju": Jaka volja jača od svega Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Željezničar je počeo da kuburi sa igralištem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlačionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je priča o njegovim seobama i nekakvom vječitom podstanarskom statusu duga i tužna. Podstanari Željezničari su, međutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjeđivala je neimaštinu, progone,otimanje i paljevine.... Prvo, nazovimo ga “igralište” bilo je na Čengić-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vježbalište, gdje su još austrougarski vojnici učili da marširaju. Ledina tada nije bila ničija. Riješili su da baš tu postave stative, naravno bez mreža, izmarkirali “teren”. Istina, već postojeći i vodeći klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sašk, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igrališta, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, što Željezničari nisu mogli, jer su živjeli od članarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad već imao)... Na treninge su odlazili pješke, uredno, noseći svoju opremu pod miškom. O klubanama ili tuševima nije bilo ni govora. Svaki igrač održavao je svoju opremu. Kada su stekli nešto novaca, organizujući dobro posjećene igranke i priredbe u Aćima Babića ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igralište Sašk-a u Kovačićima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, čak i ekonoma Vonenka Kranjca. Prvo novo igralište Od 1931. godine u Pofalićima, na zemljištu koje je pripadalo Željeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, počela je izgradnja Željezničarevog novog igrališta. Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, stručni dio posla besplatno je obavljen u Željezničkoj direkciji. Fizički dio posla, uređenje i odvoz zemlje radili su svi fudbaleri, članovi uprave, službenici i radnici na željeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovučeno je 36 vagona šljake iz Ložionice. Sve je to bila drenaža, zatim je nabačen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeći vrijedno kao mravi, 1932. završili su posao. Igralište je bilo izgrađeno tako da se pola sata i poslije najveće kiše na njemu moglo komotno igrati. Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Međutim, iz čiste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Želje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je činjeno da bi se dočepali Željinih igrača (kao što je činjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Pošto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Željezničkoj glavnoj radionici pitanje vlasništva zemljišta na kojem je izgrađeno igralište. Uspjeli su utvrditi da zemljište pripada Srednjem stovarištu. I, 1938. počelo je na samom centru igrališta uskladištavanje građevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igrališta. Pošto je Željezničar postao ozbiljan konkurent u međusobnim susretima, očekivali su da će se ovim činom – gubitkom igrališta – klub konačno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat – Željezničar je ostao jedinstven i čvršći. Što se tiče stadiona, bili su beskućnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice. Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragično-teških situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, prošlo je više od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji većeg i modernijeg stadiona na Koševu. Konačno u svom domu Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predviđeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, između ostalog, nalazili: gimnastička sala, sobe za smještaj gostujućih ekipa, restoran i još niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva. Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dograđeni dio teško ostećen. Vatra je progutala svu Željezničarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kažu da im je najviše žao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi. “Sportsko društvo Željezničar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rješenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog društva Željezničar, koje ima 14 klubova” – kaže direktor Društva Zdenko Jelić. “Ovom prilikom”, dodaje Jelić, “moram reći da je od 316 pehara koliko je uništeno – popaljeno ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Željini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takođe bilo mnogo pehara sačuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.”

Historija

Fudbalski klub Željezničar je jedan od najpoznatijih i najtrofejnijih fudbalskih klubova iz Sarajeva. Klub je osnovan 15. septembra 1921. godine, a kroz historiju je nekoliko puta prošao put od autsajdera i drugoligaša do prvaka. U svojim vitrinama Željezničar ima jednu titulu prvaka Jugoslavije i tri titule prvaka Bosne i Hercegovine.

Historija F.K."Željezničar"

Početak: Prvi radnički klub u Sarajevu

Željezničar je osnovan 15. septembra, 1921. godine od strane radnika "Željezničke radionice" na inicijativu Dimitrija Dimitrijevića. Zajedno sa Ludvigom Lepleom, Stjepanom Katalinićem i ostalim radnicima iz Željezničke radionice skupljaju novac za kupovinu lopte i dresova na kojima je bila kao grb izvezena lokomotiva, a zatim i za registraciju kluba kod Sarajevskog podsaveza. Kao tada jedini radnički klub među ostalim, nacionalno orjentisanim, klubovima Željezničar se susreo sa mnogim teškoćama.

„	SAŠK KONTRA ŽELJEZNIČARA U subotu 17. o. mj. U 4 sata poslije podne odigraće SAŠK prvu javnu utakmicu nakon svog povratka sa turneje. Interes za ovu utakmicu je osobit pošto ćemo imati priliku da vidimo novih trikova koje je SAŠK na svojoj turneji pripremio. Igra će prema tome biti vrlo zanimljiva, igra se na Kovačićima. Cijena uobičajena.	“
Večernja posta 16. septembar 1921.

Prva javna utakmica odigrana je sa SAŠK-om 17. Septembra u 16 sati. Na igralištu je prisustvovalo 500 navijača, a SAŠK je bio bolji, pobjedivši sa 5:1. Nakon poraza od SAŠK-a Željezničar je slijedećeg dana odigrao drugu prijateljsku utakmicu sa Sarajevskim Sportskim Klubom i zabilježio prvu pobjedu od 2:1.

Takmičenje u okviru Sarajevskog podsaveza

Prvu takmičarsku sezonu Željezničar je igrao u drugom razredu sarajevskog podsaveza, gdje su jos nastupali: Troja, Šparta, Barakohba. Ekipu je vodio Silvio Alkalaj, a prva Željina utakmica u službenom takmičenju odigrana je 2. novembra 1921. protiv Troje. Rezultat je bio 1:1. Prvu pobjedu u službenim utakmicama "plavi" su zabilježili u proljetnom dijelu prve sezone protiv Barakohbe. Rezultat je bio uvjerljiv 7:0. Napokon u sezoni 1925/1926 Željezničar uspjeva ući u Prvi razred Sarajevskog podsaveza. Nadmoćno, sa 4 pobjede nad konkurentima i gol razlikom 18 – 4 Željo se konačno dokopao dugo željenog cilja. Sezonu prije ostvarena je i rekordna pobjeda u dosadašnjoj historiji Željezničara 18-0. Ova pobjeda ostvarena je u sezoni 1924/25 nad ekipom Barkohoba, u drugom razredu Sarajevskog podsaveza. Prvi stadion na kojem je Željezničar igrao svoje utakmice je bilo vojno vježbalište na Čengić Vili - Egzercir. Egzercir je korišten jer Željo kao radnički "Željezničarski sportski klub" nije imao novca za iznamljivanje nekog od gradskih terena kojima su gazdovali SAŠK, Hajduk i Slavija.

Većinu svog ligaškog staža Željezničar je proveo u Sarajevskoj ligi, dok je takmičenje u prvoj ligi Jugoslavije bilo rezervisano za tada bolji SAŠK.

Oduzimanje najboljih igrača

Početkom Drugog svjetskog rata zaustavlja se rad kluba. Nakon završetka rata klub se obnavlja i nastupa u prvoj ligi Bosne i Hercegovine koju osvaja i tako se plasira u prvu ligu Jugoslavije, u njenoj premijernoj sezoni 1946/47. Međutim nakon što je gradska vlast formirala novi klub "Torpedo" (kasnije Sarajevo) koji je trebao predstavljati najbolje iz BiH, većina igrača Željezničara dobija naređenje da pređe u novi klub. Odlukom političkih vrhova Željezničar je novoformiranom klubu Torpedo morao ustupiti svoje najbolje igrače: Lovrića (kapiten), Alajbegovića, Konjevoda, Lazarevića, Rajlića, Golca i Šilića. Jedini igrač koji je uspio odoliti svim ucjenama je Joško Domorocki. Takav slijed događaja bio je poguban po Željezničar koji ispada iz prve lige, a period konsolidacije trajao je do sezone 1953/54 kada se plavi ponovo vraćaju u prvu ligu Jugoslavije.

Prva titula

Bile su to najslavnije godine tima sa Grbavice. Željezničar je u sezoni 1971/72. osvojio šampionsku krunu nekadašnje Jugoslavije. Bila je to godina u kojoj su izabranici Milana Ribara vodili mrtvu trku sa beogradskom Crvenom Zvezdom. Na kraju su "plavi" sakupili 59, a beograđani 49 bodova. Željo je doživio samo četiri poraza, dok su 9 puta igrali neriješeno. Pobjedilo se čak u 21 utakmici. Impozantntna gol razlika govori sama po sebi o snazi tadašnjeg Želje. Postignuto je 55 pogodaka, što je bilo dovoljno za treće mjesto rang-liste najefikasnijih ekipa, a da je odbrana odigrala veliku ulogu govori podatak da je primljeno samo 20 golova (najmanje u ligi). Postignuta je i velika pobjeda protiv slovenačkog Maribora od 8:0. Gradski derbi u dva susreta zavrsen je egalom. Na Grbavici je bio bolji Željezničar rezultatom 2:1, a u uzvratu na Koševu protivnik je bio bolji identičnim ishodom. Kao sto je spomenuto stručni štab je predvodio Milan Ribar, a na klupi su još sjedili Sulejman Kulović i Fadil Požegija. Najbolji strijelac Želje u ovoj sezoni bio je legenda sa Grbavice, Josip Bukal sa postignutih 14 pogodaka, a Božo Janković dao je 13, dok je Josip Katalinski 12 puta pogađao mreže protivničkih golmana. Slobodan Janjuš, golman "plavih" je u toj godini postao rekorder po do tada najmanjem broju primljenih golova u svim odigranim šampionatima, svega 20. Šampionsku generaciju činili su: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branislav Jelušić, Božo Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Serbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rodić.

Međunarodni uspjesi

Kako u domaćim takmičenjima, Željezničar je imao uspjeha i u Evropskim kupovima. Prvo učestvovanje Željezničara nekom od važnijih evropskih takmičenja bilo je u sezoni 1971/72. Nakon što su u prethodnoj sezoni osvojili drugo mjesto Željezničar je nastupio u prvoj sezoni novog evropskog takmičenja - kupa UEFA. U prvom kolu je izbačen belgijski Club Brugge ukupnim rezultatom 4-3, a dalje su padali Bologna, škotski St. Johnstone, da bi u četvrtfinalu Želju na penale izbacio mađarski Ferencvaros. Najbolji strijelci Želje u ovom takmičenju su bili Josip Bukal sa 7 golova i Edin Sprečo sa 5 golova.

Najveći međunarodni uspjeh Željezničar je postigao u sezoni 1984/85. Naime, te sezone "plavi” sa Grbavice pod vodstvom Ivice Osima bili su nadomak finala Kup-a UEFA. U prvom kolu žrijeb je htio da Željezničar igra sa bugarskim Slivenom. Bugari su slavili na svom terenu (1:0), da bi u uzvratu u Sarajevu doživjeli debakl, 5:1 za Željezničar. Drugo kolo donosi švicarski Sion. Nakon "mršave" pobjede na Grbavici od 2:1, u drugom meču Željo je uspio očuvati minimalnu prednost, remizirajući (1:1). Šesnaestina finala i put u Krajovu (Rumunija). Univerzitatea je bila bolja sa 2:0. Očekivalo se da je ta prednost neuhvatljiva. No, Željo je tada zaista bio veliki klub, na vrhuncu slave. Rumuni su "ispraćeni" sa četiri pogotka u mreži. Ulazak među osam je bio veliki uspjeh. Na Grbavici su savladani uvijek neugodni Rusi. Dinamo iz Minska je poražen rezultatom 2:0. Druga utakmica i plasman u polufinale. Željezničar je sačuvao prednost igrajući opet neriješeno 1:1. U polufinalu protivnik Želje je bio Videoton, ekipa koja je do tada eliminisala velikane poput Manchester Uniteda, PSG-a i beogradskog Partizana koji je poražen čak sa 5:0. Prva utakmica u Sekesfehervaru. Mađari su vodili sa 2:0, da bi tadašnji reprezentativac Haris Škoro postigao gol za smanjenje vodstva. U finišu Videoton povečava prednost. Krajnji ishod ovog meca glasio je 3:1. Prepuna Grbavica dočekala je 24. aprila 1984. godine u veličanstvenoj atmosferi. Golovima Bahtića i Ćurića Željo je bio jednom nogom u finalu elitnog evropskog natjecanja. Igrao se 87 minut. Najteži sportski trenutak u historiji Želje. Prvi prelazak preko centra Mađari su iskoristili na pravi nacin. Dovoljno je reci Cuhaji. Boje Željezničara u Evropi branili su: Škrba, Berjan, Baljić, Šabanadzović, Capljić, Komšić, Ćilić, Bahtić, Škoro, Mihajlović, Baždarević, Nikić, Šamarđija.

Željezničar je igrao i u Kupu šampiona, i to nakon osvojene titule 1972 godine. U sezoni 1972/73 Željo je igrao protiv engleskog tima Derby County i izgubio obje utakmice, u gostima 0-2, dok je na Koševu gdje je igran revanš bilo 1-2.

Nakon uspostavljanja Premijer lige BiH Željezničar je stalni učesnik evropskih takmičenja. U prethodnim godinama Željezničar se sastajao sa škotskim Kilmarnockom (d: 1-1, g: 0-1), poljskom Wislom (d: 0-0, g: 1-3), bugarskim Levskim (d: 0-0, g: 0-4), kiparskim Anorthosisom (d: 1-0, g: 3-1), škotskim Heartsom (d: 0-0, g: 0-2) i bugarskim Litexom (d: 1-2, g: 0-7). Najveći poslijeratni uspjeh je postignut u sezoni 2002/03. kada je Željezničar došao do 3. pretkola Lige Prvaka. Najprije je pobjeđen Akranes ukupnim rezultatom 4-0. Nakon toga Željo je u 2 utakmice bio bolji od norveškog predstavnika Lilestroma da bi na kraju pred 40 000 gledalaca na stadionu Koševo Željezničar ugostio engleski Newcastle. Nažalost nije bilo snage za nešto više pa je Željo ispao ukupnim rezultatom 5-0. Nakon ispadanja iz Lige Prvaka Željo nastavlja takmičenje u Kupu UEFA, ali nesretno ispada od španske Malage ukupnim rezultatom 0-1.

Iako je u sezoni 2004/05. izborio učestvovanje u Kupu UEFA zbog nedobijanja Uefine licence Željezničaru je uskraćen izlazak u evropu.

Stadion

Glavni članak: Stadion Grbavica

Željezničar od 1953. godine svoje domaće utakmice igra na stadionu Grbavica u istoimenom sarajevskom naselju. Stadion je od 1953 godine pretrpio tri veća renoviranja. Prvo od 1968. do 1976 kada je napravljena sjeverna tribina, zatim je obnovljen nakon reintegracije Grbavice kada je ponovo izgrađena drvena tribina na zapadnoj strani i pred sezonu 2004/05 kada su na sjevernu i južnu tribinu postavljene stolice čime je kapacitet stadiona smanjen na 12 000 mjesta. Za evropske utakmice je zatvorena istočna tribina koja ne ispunjava Uefine kriterije.

Finansije

Prema izvještaju predsjednika predsjednštva FK "Željezničar", Samira Landže na skupštini 28.06.2006. klub je bio opterećen dugovima u visini od približno 1 900 000 KM ^[1].